Dio je abecede političke teorije da svaka koncepcija društva pretpostavlja određeno poimanje ljudske prirode. Što možemo očekivati od ljudi? Jesu li svi aranžmani koje možemo smisliti u ime pravde ostvarivi? Kakvi su politički režimi legitimni? Kakvi su aranžmani među ljudima mogući i poželjni? Machiavelli, prvi moderni „politolog“, vjerovao je da postoje mehanizmi ljudskih reakcija koje dobar vladar mora znati i uzimati u obzir. I u povijesti sociologije, pa sve do danas, to je pitanje ostalo vrlo akutno i osjetljivo, jer su se mnoge društvene i povijesne anomalije temeljile na biološkoj prirodi čovjeka i čovječanstva. Socijaldarvinizam je primjerice pretpostavljao, po uzoru na darvinizam, da u društvu, baš kao i u prirodi vlada zakon jačega, te da su snaga i biološka obdarenost glavni ključevi razumijevanja povijesnoga kretanja. Iz takvog razmišljanja slijedio je fašizam, koji je u borbi za opstanak vidio opravdanje za Holokaust i „krajnje rješenje“ za biološki „nepodobne“. A u manje radikalnim sustavima, eugenički je pokret pretpostavljao da je pravi cilj političke reforme onemogućiti biološki manje obdarenima da šire svoje potomstvo. Stoga se tijekom 20. stoljeća veliki broj mislilaca, iz oportunističkih, političko-ideoloških, politički-korektnih i drugih razloga uspio uvjeriti da je tema ljudske prirode, a prema nekima i svaki biologizam u tumačenju društvenih fenomena po sebi nemoralan, i uz to empirijski osporen ili prevladan.
U ekonomiji je vladala ista priča. Lijevi su teoretičari u fašizmu vidjeli samo krajnji, dovršeni izraz kapitalizma. Za njih je kapitalizam bio (a za neke i ostao) nepravedan sustav koji ljudska dobra distribuira na potpuno neprimjerene, „neprirodne“ načine; a ako su imalo vjerovali u značaj biologije, on je bio odgovoran čak i za biološke devijacije – jer je omogućavao da se na vrh društvene ljestvice i ljestvice bogatstva popnu najmanje podobni pojedinci. Primjerice, nobelovac i komunist Hermann Muller tridesetih je godina prošlog stoljeća objašnjavao kako će kapitalizam zloupotrijebiti tehnologije ljudske reprodukcije pa će
stvoriti populaciju koja će maksimalizirati broj Billy Sundaya, Valentina, Jack Dempseya, Babe Ruthsa pa čak Al Caponea.
Nasuprot tome, komunističko planiranje u biologiji imat će posve drukčije ciljeve, nastavlja Muller:
Lako je pokazati da će za puko stoljeće ili dva, većina populacije moći steći urođene kvalitete osoba kao što su Lenjin, Newton, Leonardo, Pasteur, Beethoven, Omar Khayyam, Puškin, Sun Yat Sen, ili Marx... Koliko bi žena u prosvjetljenome društvu bez praznovjerja, tabua i spolnoga ropstva, bilo željno i ponosno da može začeti i odgajati Lenjinovo i Darwinovo dijete! Nije li očito da bi ih u tom slučaju još bilo potrebno ograničavati, a ne prisiljavati?
Unatoč vrlo razvijenom eugeničkom pokretu među ljevičarima, većini je lijevo-orijentiranih intelektualaca biologija uglavnom bila odiozna, pa se i danas uglavnom s pravom smatra kako politički spektar ljevice i desnice, između ostaloga, razdvaja upravo problem biološke prirode čovjeka.
Kada govorimo o odnosu ljudske prirode prema ekonomiji ulazimo u vrlo složeno područje interakcije urođenog i stečenog, u područje u kojem gotovo svi ljudi imaju svoja, više ili manje opravdana mišljenja, mišljenja koje se, kao po nekoj imanentnoj nužnosti, sklapaju u gotove ideologije.
U raspravama o odnosu ljudske prirode i ekonomije treba razlučiti dva kompleksa tema. Prvo, ako postoji ljudska priroda, na koji način ona utječe, tj. uzrokuje nastanak pojedinih ekonomskih sustava. Na koji je način ljudska priroda oblikovala „kontekst nastanka“ ekonomskih interakcija među pojedincima.
Drugo: je li ljudska priroda dovoljno dobar kriterij za procjenu ekonomskih učinaka pojedinih sustava? Čak i ako je utjecala na nastanak pojedinih ekonomskih odnosa, to ne znači da ih istodobno pomoću nje možemo i pravdati. Stoga treba odgovoriti i na pitanje: tvori li ljudska priroda dobar ili poželjan „kontekst opravdanja“ ekonomskih sustava?
Ljudska priroda i „kontekst nastanka“ ekonomskih formacija
Nasljeđe prosvjetiteljstva u tome je razdvajanju ostavilo veliki trag. Engleski filozofi, John Locke i Thomas Hobbes, smatrali su da su ljudi po prirodi, ili u tzv. prirodnome stanju „apsolutne slobode“ – zli. Nije slučajno kako se upravo iz takve koncepcije razvila teorija prava, ekonomistička misao, teorija društvenog ugovora, pomoću koje i danas najčešće legitimiramo demokratski poredak. Prema takvoj filozofiji, radi funkcioniranja pravnog i političkog poretka, potrebno je zakonima ograničiti ljudsku zloću kako bi ljudi bili tjelesno i moralno sigurni, a potom ekonomiji prepustiti jak ljudski instinkt za isticanjem i urođenu ljudsku kompetitivnost.
Nasuprot tome, francuski teoretičari, posebno Jean Jacques Rousseau, isticao je kako je prirodno ljudsko stanje dobrota, kako je čovjek u prvobitnom stanju bon sauvage, dobar divljak, i kako ga tek ljudske institucije kvare. Stanje koje bi trebalo održati urođenu „dobrotu“ čovjeka je stanje društvenog ugovora. Za razliku od „britanskih“ koncepcija koje govore kako će ljudi dobrovoljno „potpisati“ društveni ugovor jer im je to u sebičnom interesu, naime interesu da se održe kao fizička bića u uvjetima prirodnog stanja rata svih protiv sviju, Rousseauova koncepcija društveni ugovor temelji na prisili opće volje (volonte generale), odnosno na odlukama nekog racionalno konstruiranog tijela (parlamenta) nad sebičnom i iskvarenom voljom sviju (volonte de tous).
Posljedice tih osnovnih postavki o ljudskoj prirodi na ekonomiju također su bile iznimno bitne i ostavile su veliki trag na našim koncepcijama dobroga društva i dobrog ekonomskog sustava.
Prema „britanskoj“ koncepciji, održavanje društvenog ugovora (odnosno države i njezinih organa) za „potpisnike“ je trošak koji se može pravdati samo ako ljudi žele višak usluga (jaču državu, jačeg suverena), ali svaki takav trošak podrazumijeva odricanje od temeljnih ljudskih prava – prava vlasništva i prava na slobodu. Drugim riječima, narodi slobodno mogu davati ingerencije suverenu da ih dodatno „nadgleda“, ali nije jasno zbog čega bi to ljudima bilo u interesu.
Prema francuskoj koncepciji, parlamentu ili državi (koji mogu nastati silom ili općom voljom „naroda“), prvi je zadatak da se brine za opće dobro, odnosno za to da se „dobra“ ljudska priroda ne korumpira institucijama. Kako ljudi često rade protiv vlastitoga dobra, u ime opće volje ili „naroda“ subjekti se mogu prisiliti da čine ono što inače ne bi činili, odnosno da čine stvari „za njihovo vlastito dobro“. Takva koncepcija opće volje de facto može mijenjati zakone, poredak, ona može intervenirati u sva ona proizvedena stanja koja nisu „dobra“, a to dakako podrazumijeva i nejednakosti stvorene ekonomskim kontingencijama tržišta i poslovanja. Ukratko, „francuska“ koncepcija ljudske prirode, tj. nastanka i funkcioniranja države, legitimira intervencionizam u raznim područjima, uključujući i ekonomske interakcije među pojedincima.
Kako je to izgledalo i u Francuskoj i u Oktobarskoj revoluciji koje su se pozivale na „opću volju“ – dobro je poznato.
Drugi veliki niz problema s ljudskom prirodom i ekonomijom odnosi se na ulogu „stečenoga“ u ljudskoj prirodi. Svi prosvjetitelji uglavnom su smatrali (pogotovo ako su se pozivali na kartezijanski dualizam uma i tijela) da je „zdravi razum jednako raspodijeljen“. Čak i ako nije, u ljudskoj je prirodi sposobnost usavršavanja. Locke je primjerice smatrao da pitanje ljudskih prava ne proizlazi iz osnovnih čovjekovih bioloških karakteristika, jer su ljudi po prirodi „prazne ploče“ na koje možemo ispisivati različita pravila (uključujući i ona o „neotuđivim pravima“). Bez obzira na koji način shvaćali ljudsku prirodu, francuski filozofi, a pogotovo sljedbenici Kanta, slažu se u tome da su ljudi sposobni za usavršavanje.
Takva koncepcija čovjeka kao „prazne ploče“ ostavila nam je u nasljeđe i mogućnost popravka ekonomskog sustava, učenja, ili točnije kondicioniranja ljudi. Glavni prijepor u toj raspravi jest: učimo li pravila ekonomskog ponašanja eksplicite ili implicite. Mnogi zagovornici stava o popravljivosti i sposobnosti usavršavanja danas se zalažu za intervencionizam, koji podrazumijeva i tvrdnju da znalcima treba prepustiti da vode opće poslove. S druge strane, liberteri smatraju da su naš razum, pa i sposobnost učenja, ograničeni, odnosno da se znanja koja koristimo u interakcijama s drugim ljudima ne stiču isključivo učenjem, već i implicitnim i lokalnim znanjima, „ključevima“ koji nisu dostupni posebnim „znalcima“, nekom nadsubjektivnom umu, odnosno državnim organima. Takva su znanja primerice neverbalni ključevi o tome je li partner pošten, treba li se s njime surađivati, je li varao u prijašnjim interakcijama i sl. I takva se znanja najbolje stiču tržišnim mehanizmom, jer jedino slobodno formiranje cijena u interakciji može slati signale u što treba uložiti svoje vlaništvo i trud.
U tom smislu prosvjetitelji su nam ostavili dvojako, pa čak i proturječno nasljeđe: iz koncepcije o čovjekovom umu kao „praznoj ploči“ proizlazi mogućnost da su se znanja moralno slabima, varalicama, zlikovcima i sličnima, jednostavno krivo upisivala, tj. da ljudi nemaju nužno odgovornost za vlastite postupke, već da tu odgovornost snose oni koji su ih (loše) podučavali. Isto vrijedi i za ekonomiju: ako nastupe nejednakosti u imovini, krivnja za to nije na ljudima, već na okolini koja ih nije dobro podučila kako ekonomski uspjeti. A to pak znači da nejednakost koja nastaje na ekonomskom području svakako treba ujednačiti. Budući da ljudi nisu krivi za vlastito loše ekonomsko stanje, potrebno je („općom voljom“) ujednačiti takve nejednakosti.
Ali ako ljude smatramo po prirodi moralno jednako obdarenima, onda iz toga proizlazi i njihova odgovornost za vlastito imovinsko stanje. U tom slučaju nije potrebno u svakoj generaciji izjednačavati imovinsko stanje kako bi se stalno iznova garantirala jednakost šansi. Prema tome stavu, jednakost građana podrazumijeva pravnu, moralnu jednakost i jednakost sposobnosti, i u takvu distribuciju suveren, država ili neko drugo kolektivno tijelo ne treba, pa čak i ne smije intervenirati. Čak i ako ta distribucija nikada i nije savršena, ona se kompenzira ljudskom sposobnošću usavršavanja, sposobnošću učenja bezbrojnih pravila koja vrijede u lokalnim (ekonomskim) okolnostima, stoga je na pojedincima odgovornost da svoje eventualne inicijalne nedostatke kompenziraju marljivošću ili nekom drugom vrlinom, odnosno učenjem implicitnih pravila interakcije među ljudima na tržištu odnosno lokalnom okolišu.
Slično vrijedi i za pitanje razlika u fizičkim obdarenostima pojedinaca. Dok se jedno poimanje o razlikama fizičke sposobnosti usredotočuje na redistribuciju učinaka tih različitih pojedinaca, drugi stav govori kako bi oduzimanje legalno stečenog vlasništva bio kontraproduktivan jer bi slao pogrešne signale o tome što treba činiti „za opću volju“ – odnosno, pojednostavljeno rečeno, to je: umjesto da se trudimo, da čekamo na to da nam netko drugi udijeli naš jednaki („pravedni“) dio mršavoga kolača.
Primjerice, razmatrajući ideju „pravednije“ distribucije bogatstva, vodeći teoretičar 19. stoljeća, John Stuart Mill, , ozbiljno razmatra eksperimente socijalista-utopista, te tvrdi kako je moguće zamisliti i konstruirati sustav koji bi dovoljno motivirao ljude da rade u ime općeg dobra, ali u svom djelu Načela političke ekonomije, zaključuje:
Početno načelo (pravedne raspodjele, zanemarivanja učinkovitosti rada pojedinaca zbog razlike u prirodnim talentima i sposobnostima) zaziva viši standard pravde prilagođen mnogo višim moralnim karakteristikama ljudske prirode.
Drugim riječima, posve je upitno mogu li ljudi (prema shvaćanju „ljudske prirode“) podnositi i dopustiti da ljudi rade različitim intenzitetima, da troše nejednake količine dobara za istu količinu rada, da toleriraju različitu štedljivost, učinkovitost i marljivost pojedinaca u društvu, i da takvo podnošenje zovu „pravdom“.
Ukratko, prosvjetiteljsko nasljeđe s proturječnim poimanjima ljudske prirode legitimira bitno različite, pa čak i proturječne ekonomske sustave. Prema prvome, onom redistributivnom, koji obično povezujemo s komunizmom, država ima dužnost i odgovornost da se brine za ishode nejednake distribucije vlasništva (jer su pojedinci bili pogrešno kondicionirani te stoga za to ne treba tražiti njihovu odgovornost), a prema drugome, kapitalističkome, u uvjetima garantirane vladavine prava, i istih početnih šansi, nema nikakvoga razloga da država intervenira u ekonomske nejednakosti. Takav bi sustav nepravedno kažnjavao pojedince koji se ulagali više truda i vlastitih sposobnosti da putem tržišta - maksimalno koriste drugima (i samima sebi).
Iz prve koncepcije slijedi kolektivizam odnosno kolektivna odgovornost, a iz druge – radikalni individualizam odnosno osobna odgovornost. A ta dva odgovora imaju dodatni učinak na oblikovanje ekonomskog sustava: prvi legitimira mogućnost i opravdanost kolektivnog intervencionizma u (tržišne) interakcije među pojedincima, a drugi takvu mogućnost i legitimitet odbacuje.
Ali osim različite koncepcije o moralnim vrlinama ili urođenoj zloćudnosti, te različitim razumnim i fizičkim obdarenostima, ljudska priroda sastoji se i od različitih drugih obdarenosti, impulsa i instinkta, primjerice „srčanošću“, odnosno sklonošću da se istaknemo (platoničkim „tymosom“). Čak i o tome različite izložene ideologije imaju posebne stavove. Prema prvom, reformističko-redistributivnom stavu, nagoni su životinjski dio naše prirode, i njih treba po svaku cijenu obuzdati, jer ne odgovaraju našoj ideji čovjeka i čovječnosti. Prema drugom stavu srčanost je vrlo bitan dio ljudske prirode koji treba iskoristiti, kako bi u granicama zakona proizveo maksimalno dobro za maksimalni broj ljudi. Teoretičari tog drugog stava često ističu kako dugotrajnije negiranje „srčanosti“ i nagona za isticanjem, prilikom realizacije redistribucije vlasništva (u ime razuma, jednakosti i pravednosti) često prerasta upravo u suprotnost svih tih načela – u eksploziju primitivnih životinjskih nagona tijekom revolucija.
Suvremena psihološka i genetska istraživanja pokazala su kako postoje i mnoga druga obilježja ljudske prirode: agresivnost, teritorijalnost, sklonost genetski najsrodnijim članovima društva i jak instinkt prema vlastitoj socijalnoj grupi. Sva ta obilježja imaju i svoje „kulturne“, odnosno ekonomske manifestacije: riječ je o ratovima, rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj netrpeljivosti, korupciji i nepotizmu.
Premda nam spomenuti instinkti objašnjavaju učestalost i trajnost spomenutih posljedica, takve socijalne i ekonomske posljedice urođenih intinkata teže jer pravdati. I na tim područjima itekako ima smisla postaviti zakone koji će ih spriječiti.
Istraživanja ljudske prirode dokazala su i postojanje drukčijih, mnogo blažih instinkta: primjerice sposobnost empatije, posebno prema djeci i jak instinkt prema recipročnosti u slučaju interakcija s nesrodnim pojedincima.
Ljudska priroda kao „kontekst opravdanja“ ekonomskih sustava
Mnogi teoretičari koriste ideju ljudske prirode kako bi opravdali sve fenomene koji nastaju na temelju više ili manje urođenih (nasljednih) ljudskih impulsa. Takav je stav ili besmislen ili počiva na nerazlikovanju „teorijskog“ i „pravnog“ opravdanja socijalnih fenomena. Teorijsko „opravdanje“ znači samo da teorija pruža predviđanja prema kojima će se iz nekih uzroka više ili manje vjerojatno stvoriti neke posljedice. To ne znači da su te posljedice nužno pravno utemeljene ili „pravedne“. Protiv brojnih fenomena koji proizlaze iz ljudske prirode posve je opravdano postaviti zakonske ili moralne ograde.
Ali postoji i još jedna mogućnost. Glavna teorijska vrijednost istraživanja ljudske prirode na području ekonomije sastoji se u predviđanjima, ili očekivanjima, o trajnosti ili „podobnosti“ pojedinih ekonomskih aranžmana. Dokaze o (nužnoj) kratkoročnosti možemo formulirati i tako da kažemo kako se važnost takvih istraživanja ili koncepcija ljudske prirode sastoji u neovisnoj kontroli ili testu ljudskih „dobrih namjera“.
Kako kaže začetnik sociobiologije Edward Wilson,
postoji jedna granica, možda bliža praksi suvremenih društava negoli što to možemo shvatiti, iza koje biološka evolucija počinje kulturnu evoluciju povlačiti natrag k sebi...
Wilson je time htio reći kako neki kulturni i ekonomski konstrukti ne uspijevaju ili ne mogu biti trajniji, jer nisu u skladu s ljudskom prirodom. Njegovi glavni primjeri za takve neuspjehe su komune. Slavenske komune, hippijevske komune ili židovski kibuci primjeri su takvih „racionalnih konstrukcija“, socijalnih aranžmana manjeg broja ljudi koji ne uzimaju u obzir konstante ljudske prirode, ili počivaju na krivim predodžbama o ljudskoj prirodi. Glavni razlozi propasti (ili kratkoročnosti) tih socijalnih i ekonomskih aranžmana su zanemarivanje instinkta posesivnosti u spolnim odnosima (ljubomora), zanemarivanje važnosti obitelji (problematika očinstva), nemogućnost kontrole jednake raspodjele (težeg) rada i dobara, i sistematsko spriječavanje nagona za isticanjem.
Naš najdostupniji povijesni primjer neovisnog testa podobnosti ekonomskih aranžmana preko ljudske prirode je naravno slom komunizma. Neke manifestacije komunizma – primjerice „prebacivanje norme“ u zadrugarskom radu, ili državni odgoj djece (oduzimanje djece roditeljima radi što usmjerenije brige o njihovom odgoju) pokazale su se „protuprirodne“, te su napuštene još za trajanja tog sustava. Neki sumnjaju da su druge mjere, poput kolektivizacije rada ili vlasništva, propale zbog „ljudske prirode“, ali sve činjenice govore tome u prilog. „Aljkavost i javašluk“, neizmjerne količine nekvalitetno izrađene robe, samo su posljedica kolektivne (ne)odgovornosti ili točnije neusklađenosti očekivanog (propisanog) rada i iznosa nagrada. Ukidanje tržišta i novca također pripadaju sličnim „protuprirodnim“, ne samo komunističkim idejama. Napokon, sustav je u cjelini počivao na ideji pravedne, netržišne raspodjele dobara. Vjerovalo se (i još se vjeruje) da je egalitarna ideja u distribuciji dobara „u ljudskoj prirodi“. Posljedica takve ideje bila je masovna emigracija (iz zemalja iz kojih je to bilo moguće) u zemlje koje su imale neegalitarne, tržišne sustave distribucije roba i usluga. (A o kršenju prava, vojnim prisilama, tajnom nadzoru populacije i mnogim drugim posljedicama da i ne govorimo.)
Usporedba pogodnosti, prihvatljivosti i podobnosti dvaju ekonomskih sustava pokazuje da postoje brojni razlozi zbog kojih je kapitalistički sustav uspio (preživio), a velik broj faktora zbog kojih je uspio temeljio se na ljudskoj prirodi. A to znači da postoje barem neki jaki razlozi za opravdanje ekonomskih sustava usporedbom kombinacije njihove učinkovitosti, pravde i obilježja ljudske prirode.
*****
Na kakvoj su se onda teoriji ljudske prirode zasnivali oni propali sustavi? U svojoj knjizi Sukob vizija, američki ekonomist Thomas Sowell govori kako se u suvremenom svijetu još uvijek sukobljavaju dvije „vizije“ ljudske prirode: tzv. ograničena ili „tragična“, i tzv. neograničena ili „utopijska“. Prema tragičnoj viziji ljudska je priroda „kvrgavo drvo iz kojeg se nikada ne može izraditi ništa istinski ravno“, kako kaže Kant. Ljudska se priroda, tijekom burne povijesti malo promijenila. Ona je oblikovala tradiciju koja počiva na obitelji, običajima, političkim institucijama, tradiciji koja nam je omogućila da zaobiđemo „kvrge“ ljudske prirode, a ona se održava premda nitko ne zna zašto je točno nastala. Američki evolucijski psiholog Steven Pinker, autor knjige Prazna ploča, nastavlja:
Koliko god ljudsko društvo bilo nesavršeno, moramo ga uspoređivati s okrutnošću i bijedom stvarne prošlosti, a ne sa skladom i bogatstvom zamišljene budućnosti. Imamo sreću da živimo u društvu koje manje ili više funkcionira i naš bi prioritet trebao biti da ne zeznemo stvar, jer zahvaljujući ljudskoj prirodi vječito balansiramo na rubu barbarstva. A budući da nitko nije dovoljno pametan da predvidi ponašanje ma i jednog jedinog čovjeka, a kamoli milijuna ljudi u društvu, morali bismo biti sumnjičavi prema svakoj formuli za promjenu društva koja dolazi odozgo, jer će svaka formula vjerojatno imati neželjene posljedice koje su kudikamo gore od problema koje bi trebalo riješiti. Najbolje čemu se možemo nadati jesu postupne promjene koje se neprestano prilagođavaju u skladu s povratnim informacijama o njihovim ukupnim dobrim i lošim posljedicama
Utopijska vizija, naprotiv počiva na stavu o beskonačnoj plastičnosti ljudske prirode. Kako je jednom napisao George Bernard Shaw: „Ništa se ne može tako temeljito promijeniti kao ljudska priroda, samo kada se tog posla prihvatimo dovoljno rano.“ Naša su ograničenja proizvodi okolnosti, i ona se mijenja u skladu s njima. Tradicije su tu da se mijenjaju. One su prošlost prema kojima mjerimo društveni napredak.
Nema nikakve sumnje da je komunistički sustav počivao na takvoj, utopijskoj viziji ljudske prirode. Je li to dovoljan dokaz da sustavi koji se temelje na njoj nužno vode u zabludu pa čak i teror? Moj je odgovor apsolutno pozitivan. Je li on dovoljno snažan da opovrgne utopijsku „viziju“ ljudske prirode? Povijest pokazuje da nije. Za povjesničare ideja međutim uvijek će ostati zagonetka kako nam je naša najsvjetlija tradicija – tradicija prosvjetiteljstva, mogla ostaviti tako proturječne odgovore: kako je moguće da nam ljudska priroda jednostavno, jednom za svagda, ne kaže da jednu od tih vizija treba odbaciti.
Nema komentara:
Objavi komentar