Kako bi izgledalo neoliberalno školstvo (da ga imamo)?

tekst za t-portal (cijeli)...

Mnogi komentatori studentskih prosvjeda često spominju bolonjski proces i neoliberalizam u istome dahu, kao da među njima postoji neka bitna povezanost. Osnovna ideja tih komentara jest tvrdnja da bolonjska reforma traži „pragmatizam“ studiranja koji odgovara tržištu, tj. „neoliberaloj“ državi.

Istodobno, premda se komentatorima sviđa paralela bolonjske i propale „Šuvarove“ srednjoškolske reforme, oni nikada iz nje ne izvlače zaključak kako „pragmatizam“ školskih reformi nije nužno neoliberalan: Šuvarova je reforma, primjerice, bila zamišljena kao „element jačanja i provedbe“ samoupravnog socijalizma. Krenemo li u još davniju prošlost, lako bismo dokazali kako se i transformacija školstva neposredno nakon drugog svjetskog rata, tijekom pedesetih godina, kada je vladao državni centralizam, također dogodila zbog pragmatizma „u ime naroda“. Trebalo je obrazovati mase koje će svoje znanje upotrijebiti za dobrobit socijalističkog razvoja, pa su se naglo osnivali „pragmatični“ studiji koji još i danas bitno opterećuju ideju razvoja „temeljnih znanosti“ na sveučilištu: prometni, tekstilno-tehnološki, kemijsko-tehnološki, strojarski, građevinarski, elektrotehnički i slični fakulteti. (Noviji pokušaji da se oblikuje „binarni sustav“ koji bi sa sveučilišta „izbacio“ pragmatične, tehnološke studije, neslavno su propali. Kako mi po staroj socijalističkoj tradiciji ne ukidamo disfunkcionalne institucije, sada, u eri „bolonje“, u Hrvatskoj imamo iste studije i na sveučilištima i na veleučilištima).

Ukratko, ideja o pragmatizaciji studiranja koja odgovara isključivo „neoliberalnoj“ državi, ideja o njihovim „imanentnim“ sličnostima, prilična je besmislica.

Druga pouka ovih usporedbi možda je sljedeća: it's economy stupid: bez obzira je li riječ o komunizmu ili kapitalizmu, o demokraciji ili samoupravljanju, postoje prihodi i rashodi: ako su rashodi veći od prihoda – imate problem, u osobnom životu i u državi.

Briselski i moskovski diktati

Na jednoj konferenciji o bolonjskoj reformi održanoj pred mjesec dana u Zagrebu kolega Žarko Puhovski svoje je izlaganje započeo sljedećim riječima: „Nekada smo slušali diktate iz Moskve, potom iz Beograda, jedno vrijeme iz Zagreba, a sada ih primamo iz Bruxellesa.“ Puhovski je potom usporedio prošli i sadašnji sustav studiranja i zaključio kako sadašnji sustav nije gotovo ništa drukčiji od običnog nastavka srednje „školice“. Njegova je usporedba moskovskih i briselskih diktata pala na „gluhe uši“, ali su kolege iz inozemstva, primjerice iz Austrije,ukazivali kako je kod njih bolonjsko-briselski „diktat“, za razliku od malo čvršćeg „bečkoga diktata“, na sveučilište uveo svojevrsno samoupravljanje.

Bez obzira uvodi li Bruxelles novi diktat ili samoupravljanje, je li on bolji ili lošiji od „bečkoga“ ili „moskovskog“, posve je jasno da nijedan od njih nije „neoliberalan“. Mnogo je bitnije sljedeće: Ako postoji neka osnovna ideja liberalizma i neoliberalizma, onda se ona upravo sastoji u odvratnosti prema diktatima, u zagovaranju sustava koji će odricati pravo bilo kojem centru moći da diktira uvjete. Kritičari bolonje i neoliberalizma slažu se s tvrdnjom da u neoliberalizmu država slabi: kako je onda moguće da takva „neoliberalna“ i slaba država uvodi diktate? Odgovor je: niti su europske države neoliberalne, niti je bolonja zamišljena kao „diktat“.


Ali zadržimo se za trenutak samo na ideji neoliberalizma: kako bi izgledalo neoliberalno školstvo, kada bi europske države bile „neoliberalne“? Pogledajmo prvo kako izgleda ono „liberalno“.

Jozef Fritzl kao argument za državno školstvo

Mnogi liberali (ustvari socijal-demokrati) danas tvrde kako je intervencija države u područje slobodnih ljudskih interakcija opravdana upravo u području školstva. Liberali u načelu prihvaćaju da su roditelji bolji odgojitelji od državnih organa, i smatraju da ljudima treba omogućiti maksimalnu slobodu u oblikovanju interakcija. Ali roditelji, misle današnji socijal-liberali, možda ne znaju što je najbolje za njihovu djecu: zato trebaju postojati državne škole. I kao što država intervenira kada roditelji zlostavljaju svoju djecu, tako država mora postaviti uvjete za potencijalni razvoj djece. Možda smo benevolentni što roditeljima dopuštamo da odgajaju svoju djecu, ali oni definitivno mogu ograničiti potencijale svoje djece, stoga je razumno, u ime buduće samostalnosti i autonomnosti djece taj dio slobode (roditelja) prepustiti državi, tj. legitimirati njezin intervencionizam.

Drugim riječima, današnji liberali (ustvari socijal-demokrati) pred očima imaju Jozefa Fritzla, koji je godinama zlostavljao svoju djecu, (ili u blažoj varijanti – sekte koja primjerice ne dopuštaju da se njihova djeca liječe na danas uobičajene učinkovite načine) i koriste našu odvratnost prema takvim primjercima kako bi nas uvjerili 1. da je to tipična, ili barem moguća situacija u odnosima roditelja i djece, i 2. da iz toga slijedi kako je opravdano roditeljima oduzimati ingerencije nad odgojem ili barem obrazovanjem svoje djece. Zato trebaju postojati državne škole. A neki odmah idu i dalje i tvrde: zato trebaju postojati isključivo državne škole.

Premda ideja o osiguranju buduće autonomije djece preko državnog obrazovanja na prvi pogled izgleda prihvatljivo, jasno je da su obje premise na kojima se temelji njezina opravdanost razmjerno klimave. Niti je većina roditelja nalik na Fritzla, niti je Fritzl uzor po kojem bismo mogli ili trebali oblikovati naše ideje o ulozi države u obrazovanju, baš kao što takvi monstrumi nisu razlog da svim roditeljima oduzimamo djecu.

Međutim, jednom kada prihvatimo argument da je državno školstvo (ili po mogućnosti i isključivo državno školstvo) opravdano, moramo prihvatiti i diktate. Kada odustanemo od ideje da su roditelji u biti najbolji odgajatelji, i da pojedinci (uključujući i njihovu djecu) najbolje znaju što je za njih najbolje, da znaju birati i podnijeti posljedice svojih odluka, postaje gotovo sporedno hoće li diktati o tome što je najbolje obrazovanje za našu djecu dolaziti iz Moskve, Zagreba, Bruxellesa, ili for that matter, od samozvanih ili ideoloških vođa studentskih plenuma.

Neoliberalno školstvo

Kada bi našim „školskim prostorom“ (da posudimo izraz iz europskog „novogovora“) vladao neoliberalizam, kao što tvrde domaći i strani neo-marksisti, onda nijedna vrsta obrazovanja, ni za jednog pojedinca ne bi bila besplatna. Naprotiv, budući da je kod nas i u Europi velika većina škola – državna, o neoliberalizmu ne može biti ni govora. Drugo, država ne bi regulirala koje se škole mogu osnivati a koje ne mogu – ona ne bi mogla (ni smjela!) postavljati materijalne, kadrovske i druge uvjete za osnivanje , licenciranje i funkcioniranje škola. Treće, ona pogotovo ne bi mogla (smjela!) određivati sadržaje programa, pa bi pitanja što treba biti sadržaj udžbenika, trebaju li udžbenici biti ovakvi ili onakvi, kratkotrajni ili dugotrajni, opsežni ili kratki, bila posve izlišna. Ona također ne bi određivala koliko trebaju trajati programi, niti bi određivala uvjete pod kojim nadarena djeca smiju „prelaziti razrede“ ili studijske godine. Napokon, država ne bi, kao što je danas slučaj, proizvoljno određivala cijene studiranja, glavarina i sl. Ukratko, naš „školski prostor“ nije doživio niti „N“ od neoliberalizma.

Možda bi se najveća korist „neoliberalnog“ školovanja (kada bi ga bilo), sastojala u evidentnoj besmislenosti danas dominantnih rasprava o tome tko što plaća i zašto. U uvjetima državnog školstva, naprotiv, pitanje tko što plaća i zašto, vjerojatno je najbitnije pitanje. A tu su pak sve (idejne i ideološke) opcije u igri. Neki tvrde da svi trebaju plaćati za obrazovanje svih, drugi pak da svi trebaju plaćati za neke, treći da neki trebaju plaćati za sve, četvrti da neki trebaju plaćati za neke. Potom se argumenti „trebalo bi“ – argumenti o pravednosti, počinju gotovo proizvoljno križati s argumentima tko de facto plaća (ili je do sada plaćao) za sve ili neke, koji bi to neki trebali biti, bi li to bilo pravedno itd. A kada bi se u nekom trenutku „svi“ možda i složili o tome „što sve treba biti“, opet bi se zazivala država da odredi „prioritete“, prema ključu nacionalnog interesa, trenutnom broju nezaposlenih, nagađanjima o budućem stanju ekonomije i sl.

U uvjetima neoliberalnog školovanja (kada bi ga bilo), takve bi rasprave bile izlišne. Prvo, bilo bi jasno da su „nacionalni interesi“ ili „prioriteti“ – uvijek prioriteti za neke, tj. da monopoliziraju „opći interes“. Isto bi tako bilo jasno da su nagađanja o budućem stanju ekonomije – spekulacije. Nadalje, bilo bi jasno da ponuditeljima „školskih usluga“ stvarni korisnici tih usluga moraju platiti određenu cijenu koja se određuje odnosom ponude i potražnje konkurentskih „školskih usluga“. (A današnjim neo-marksističkim ideolozima koji misle da bi se na taj način uništile „neproduktivne“ struke treba reći da čak i Marx u Kapitalu navodi trgovca Biblijom kao tipični subjekt – odnosno Bibliju – kao tipični objekt razmjene.) Na tom tržištu pojavile bi se brojne kombinacije nastavnika, institucija, programa – i cijena. Nema sumnje da bi u prvo vrijeme takve ponude bile skromne, nejake, „eksperimentalne“ – kao što je to slučaj s našim privatnim školama danas. Isto tako nema sumnje da bi „ponuditelji“ takvih usluga isprva pokušavali maksimalizirati cijenu usluga (to je u prirodi ekonomskih odnosa), ali bi brojni drugi našli korist i od spuštanja cijena. Ali u tom odnosu količine, cijene i kvalitete usluga pojavila bi se i ključna riječ – reputacija, koja je u našem sustavu, pogotovo u kombinaciji državog monopola + privatnog poduzetništva u školstvu, gotovo pervertirana.

Državne škole (fakulteti) imaju navodno bolju „reputaciju“ od privatnih, unatoč tome što su u prve stoljećima ulagana javna sredstva, dok se u druge privatno ulaže tek desetak godina, unatoč tome što su javne škole pune programa bez studenata, nastavnika koji su akademski status postigli prepisivanjem, falsificiranjem, srodstvom s prethodno zaposlenim nastavnicima, bliskošću s političkim opcijama, trgovanjem diplomama i ispitima, razmjenom seksualnih usluga ili nekim sličnim kriterijem.

Nema nikakve apriorne garancije da se takve devijantnosti ne bi mogle pojaviti u „neoliberalističkom“ školskom prostoru (kada bi ga bilo!), ali bi se barem znala i priznavala odgovornost pojedinaca i voditelja takvih institucija za nastalo stanje. Netko bi u tim uvjetima pravodobno reagirao – u vlastitom interesu! Spuštanjem cijena, otpuštanjem nekvalitetnih ili nemoralnih nastavnika, uvođenjem posebnih kriterija. Takva učilišta reagirala bi (kao što je već sada slučaj) i bila posebno osjetljiva čak na glasine (kao u Wylerovom filmu „These Three“), a o stvarnim prijestupima da i ne govorimo. A ako niti to ne bi bilo dovoljno, takve bi institucije propale, jer ih više nitko ne bi htio upisivati.

Naprotiv, u današnjem sustavu državnog ili državno-privatnog sustava školstva, nema nikakve garancije, i što je naročito važno, niti ikakve motivacije i inicijative, da će se u doglednoj budućnosti postići neki takav kriterij kvalitete za određenu cijenu. Glavni razlog za to jest „neravni teren“, kako bi rekao Thomas Friedman, teren na kojem državna učilišta igraju nizbrdo, a privatna „uzbrdo“. U takvim neravnim (neravnopravnim) uvjetima niti privatna učilišta ne mogu funkcionirati po načelu pravednosti, stoga je posve opravdano pretpostaviti da će se spomenute devijantne „inicijative“ (razvijene na državnim učilištima) održavati i na privatnima, jer privatna u svemu moraju dostići ona javna.

Europa, bolonja i neoliberalizam

Budući da Europa boluje od gotovo identičnih boljki kao i mi, budući da u većini europskih zemalja vlada državno školstvo – posljedice su iste kao i kod nas. Prvo, europska sveučilišta sve više zaostaju za svjetskima. Drugo, u korekciji te činjenice, Europa se oslanja na svoje tradicionalne modele – državnog ili međudržavnog intervencionizma (diktata). Bolonjski je proces stoga jedan prirodan izdanak tipično-europskog (među)državnog intervencionizma, koji ne samo što nije neoliberalan, već je upravo suprotan neoliberalizmu. On intervenira, intervenira, intervenira. I treće, i možda najbitije, način interveniranja u taj proces, unatoč dobrim liberalnim namjerama o „privatno-javnom“ partnerstvu u školstvu i znanosti, prema Lisabonskoj agendi, zamišljen je (u dobroj socijalističkoj maniri) pomoću povećanja javnih izdataka za upravo takvo, dokazano loše - javno obrazovanje.

Stoga su i na toj su razini kritičari neoliberalizma, koji „bolonju“ smatraju izdankom neoliberalizma, pobrkali lončiće.
Kamo dalje?
Budući da je hrvatskim, a treba reći – i europskim građanima, još uvijek, unatoč krizi državnih financija, strane ideje osobne odgovornosti za proračun, za osobnu odgovornost prema vlastitom obrazovanju (pa čak, usuđujem se reći, i za vlastitu egzistenciju općenito – što se vidi iz iz golemih očekivanja od države, koja su proizvod nasljeđa državnog intervencionizma u europskoj tradiciji), ne treba biti preveliki optimist – da će nestati „diktati“ iz Moskve, Bruxellesa ili Zagreba.

Ali za razliku od sve većeg broja neomarksista – koji rješenje vide u većoj regulaciji, u regulaciji dužine krastavaca i širine prezervativa, u „kontroli kvalitete“, u kontroli obrazovnih programa stvaranjem još većeg broja institucija za kontrolu, u stvaranju novih, primjerenijih programa, u povećanju proračuna za te nove, primjerenije državne programe, u revolucionarnom ukidanju navodno „neoliberalnog sistema“, ili pak (u blažoj varijanti) u ideji da će sve biti dobro kada na prava mjesta dođu pravi ljudi, neoliberalni je stav obrnut: vrijeme krize je dobro, jer nas sili da preispitujemo vlastitu odgovornost i odgovornost države. Ono nam još jednom dokazuje kako je država po definiciji loš gospodar naših financija, i kako je jedini odgovor na tu činjenicu vraćanje našeg financijskog suvereniteta, i naravno – odgovornosti za svoju egzistenciju – onima koji je imaju po prirodi stvari – tj. nama samima. Ali da bi to bilo moguće, potrebno je „izravnati teren“, ukinuti povlastice i privilegije, monopole i subvencije. Na području visokog školstva, to znači:
1. postupno (ne revolucionarno) smanjivanje javnih financija za školstvo, odnosno usporedno smanjivanje poreza za dotične djelatnosti.
2. Ukidanje institucija koje određuju „podobnost“ osnivanja novih škola, odnosno liberalizacija licenciranja novih škola, te ukidanje propisanih kriterija „završene stručne spreme“.

Kada bi naše škole bile najbolje na svijetu, možda bismo takve mjere mogli i smjeli preispitivati. Budući da to nije slučaj ni s našim, ni s većinom europskih škola, uvođenje tih dvaju mjera bio bi veliki dobitak, i ocrtao bi se pravi smjer razvoja Hrvatske i Europe u budućnosti.