Knjiga nobelovca Paula Krugmana Savjest liberala, u domaćem prijevodu Božice Jakovlev (Algoritam 2010.) jest pamflet namijenjen američkoj publici kojoj se na 260 stranica želi naturiti stav da je potrebno što hitnije ostvariti reformu zdravstvene zaštite, tj. svima (vjerojatno se pod time misli punopravnim građanima Sjedinjenih država) osigurati zdravstvenu zaštitu. „Mi to možemo, i mi to moramo“, zvuči nam nekako poznato iz domaće povijesti. „Mislim da bi na dobrobit američke nacije trebali bestidno promicati liberalni program“, kaže Krugman (str. 28). Pretpostavljam da do tog zaključka (da treba glasati za "socijalnu zdravstvenu zaštitu") dobar dio bivših i sadašnjih Amerikanaca do sad još nije došao zbog nekog razloga (na pr. Ustava, republikanskih ustanova, ili drugih povijesno političkih razloga), ali nam Krugman sugerira da je jedini razlog zbog kojeg do toga još nije došlo „ultra-konzervativna“ vrhuška u politici i drugdje, koja je dovoljno bogata da uvjeri, kako ćemo vidjeti - „glupi“ narod da mu to ne treba. „Projekt konzervativizma na životu održava novac, jer ga uglavnom financira šačica iznimno bogatih pojedinaca i niz velikih korporacija“ (str.25); odnosno nepripremljenost demokratskih vođa, tj. njihova nesklonost kompromisnim rješenjima prema kojima bi se zdravstvena zaštita osigurala za 85% populacije. Ali Krugman ne raspravlja o tim ustavnim pitanjima, ili načelima Otaca Osnivača prema kojima svi (uključujući i siromašne imigrante) imaju pravo u Americi tražiti svoju sreću na svoj način, premda bi upravo ta pitanja mogla biti relevantna za inozemnu ili akademsku javnost. Naprotiv, Krugman se usredotočuje na difamaciju republikanaca („projekt konzervativizma je anti-demokratski, sklon autoritarnosti od samih početaka“, str. 242), i na glorifikaciju demokratske prošlosti Amerike. S tim ciljem ne bira previše riječi. Što je primjerice „savjest liberala“? Evo što kaže Krugman: „Nemoguće je postići međustranački kompromis... Zasad, biti aktivni liberal znači biti progresivan znači biti stranački orijentiran... Jer naposljetku, liberalni smo zbog demokracije.“ Ta posljednja rečenica sugerira da njegovi protivnici nisu za demokraciju. Ista misao ponavlja se na brojnim mjestima: „Vjerujem u demokraciju, građanske slobode i pravnu državu. To me čini liberalom i ponosim se time (str. 243).“ Premda ne mogu dovoljno dobro suditi o tome koliko su današnji republikanci tj. konzervativci postali anti-demokratski, koliko narušavaju pravnu državu i građanske slobode, pouzdano mogu reći da takve ideje ne predstavljaju niti ideju republikanizma niti ideju konzervativizma. Navedimo samo jedan primjer, govor Georgea Washingtona: „Američka grud otvorena je da primi ne samo bogatog i poštovanog stranca, već i stranca kojeg tlače i gone svi narodi i religije; mi ćemo ga prihvatiti s dobrodošlicom, i dati mu da sudjeluje u našim pravima i privilegijima, ako svojim poštenim i primjerenim ponašanjem pokaže da ih je zaslužio.“ Krugmanova savjest liberala nikada ne ide tako daleko, štoviše takva pitanja u svojem pamfletu ni na jednome mjestu ne spominje, premda bi posve običan liberal naravno odmah postavio pitanje: „hoće li se obavezna zdravstvena zaštita protegnuti i na nelegalne imigrante“, a budući da pamflet ima 260 stranica, možda bismo to mogli očekivati čak i neovisno o tome bi li to liberal, i Krugmanov „progresivac“, postavio ili ne.
Postoje dovoljne naznake da bi Krugmanov odgovor na gornje pitanje (o zdravstvenoj zaštiti ilegalnih imigranata) bio negativan. Dapače, Krugman optužuje imigraciju za relativno trajni republikanizam američkih građana. „Neposredni politički učinak imigracije je politička obespravljenost slabo plaćenih radnika, čime se zapravo politička ravnoteža premješta udesno.“ (str. 191). Nije baš neka „savjest“ koju bismo mogli univerzalizirati.
„Demokrati“, kaže Krugman, „su postali stranka ideja“ (str. 246), ali ustvari pročitavši cijelu knjigu, nije jasno u čemu se te ideje sastoje, osim u potrebi da se ostvari zdravstvena zaštita. Krugman se nada da će „projekt konzervativizma“ koji se razlikuje od „poštenih“ republikanaca propasti jer počiva na rasizmu tj. „podršci bijelaca kivnih na crnce“, i na anti-imigracijskim sentimentima među bijelačkim stanovništvom. Ali kako se postupno mijenja rasni sastav stanovništva (kojem Krugman daje malo previše pozornosti), to je velika šansa za „progresivce“.
Krugmanova sociološka analiza Amerikanaca vjerojatno je za mnoge američke građane uvredljiva. U mnogim dijelovima knjige, on naširoko razglaba o „profilu“ konzervativnih glasača, te u pozivitnom svjetlu citira Johna Judisa: „Oni su (konzervativni glasači), tipično, pobožni protestanti i bijelci s juga, srednjeg zapada i nepacifičkog zapada Amerike nižih prihoda i niže stručne spreme. Žive u malim gradovima i ruralnim područjima – najčešće podalje od useljeničkih jezgri.“ Takvi su građani, de facto, seljačine i glupani. A oni koji nisu – zapravo su više nalik na demokrate. „Čak je i Schwarzenegger brzo naučio da mora vladati kao moderna inačica Eisenhowerova republikanca... (tako) da ga se često opisuje de facto demokratom.“ (str. 192). Ako konzervativni projekt na životu održava novac iznimno bogatih pojedinaca i korporacija (str. 25), i ako je „republikanska stranka odlučila služiti interesima te sve bogatije elite“, nije jasno kako su se takvome stavu i takvoj stranci priklonile siromašne „seljačine“ sa srednjeg zapada. Slika Amerike, čak i za jednog autsajdera poput mene, mnogo je složenija.
Takva crno-bijela tehnika oslikavanja političkih ideja možda može imati učinak među budućim glasačima, (ustvari bih se čudio da ona poluči uspjeh), ali za strane čitatelje, a pogotovo stručnjake, ona mora biti prilično dosadna, osim ako netko posebno ne uživa u tome da mu se stalno serviraju i ponavljaju misli „njegova“ svjetonazora. Ustvari, to i nisu misli, već upute za glasanje.
Kako bismo razmotrili Krugmanovu difamaciju konzervativaca kao „savjesti liberala“, usporedimo njegov pamflet sa sličnim liberalnim dokumentima. Razmotrimo, primjerice, savjest liberala (tzv. liberalni credo) Bertranda Russella: „1. Ni u što nemoj biti posve siguran. 2. Nikada nemoj pokušavati prikriti činjenice, jer će se jednoga dana činjenice zasigurno pojaviti na svjetlu dana. 3. Nikada ne pokušavaj spriječiti nekoga da samostalno misli, jer će ti to sigurno uspjeti. 4. Kada ti netko proturječi, potrudi se da mu odgovoriš argumentima a ne autoritetom, jer je pobjeda koju si dobio autoritetom nestvarna iluzija. 5. Ne respektiraj autoritet drugih, jer uvijek postoji autoritet koji kaže suprotno. 6. Nikada silom ne potčinjavaj uvjerenja koja smatraš sumnjivima, jer će inače ona potčiniti tebe. 7. Ne boj se zastupati ekscentrična mišljenja, jer je svako današnje mišljenje nekoć bilo ekscentrično. 8. Više se veseli inteligentnome suprotstavljanju negoli pasivnome pristanku, jer ako ti pamet znači onoliko koliko bi trebala, onda znaš da u prvome leži dublje slaganje negoli u potonjemu. 9. Dobro se potrudi oko istine, čak i kada se ne uklapa u tvoju koncepciju, jer će se u tvoju koncepciju još manje uklopiti pokušaj njezina prikrivanja. 10. Ne budi zavidan sreći onih koji žive u raju luđaka, jer to srećom može zvati samo luđak.” Krugmanova „savjest liberala“ gotovo u svemu sugerira obrnuto.
Umjesto pitanja o „savjesti liberala“, o čemu Krugmanov pamflet teško može svjedočiti, vjerojatno najvažnije pitanje u cijeloj raspravi jest pitanje o kojem bi Krugman kao ekonomist i stručnjak mogao mnogo više reći (ali se od toga susteže), a to je ekonomika zdravstvenog osiguranja. Iz knjige doznajemo da bi zbog krize, „dodatna državna potrošnja u 2009. godini trebala iznositi 500 milijardi dolara ili više“ (str. 17), a Krugmanova tu procjenu i povećava na 600 milijardi dolara. Odmah potom, Krugman nastavlja: „To nameće pitanje: ostavlja li trošak spašavanja gospodarstva mjesta dugoročnoj agendi? A osobito, je li dobar trenutak da se pokuša uvesti opća zdravstvena zaštita? Jest,“ lakonički zaključuje Krugman. Premda nisam ekonomist, meni se posve laički čini da ćete, ako iz proračuna izvučete dodatnih 600 milijardi dolara (duga) za spas privrede, teže ostvariti neke druge ciljeve, poput univerzalne zdravstvene zaštite, i da trenutak, s ekonomskog stajališta, nije baš najpovoljniji. Ali Krugman misli drukčije. Meni je osobno posve svejedno hoće li Amerikanci izglasati opće pravo na zdravstvenu zaštitu ili ne, (ustvari ako će to mnogim imigrantima onemogućiti ulazak u Ameriku i ostvarenje „američkog sna“, ili ako će namicanje sredstava za vraćanje dugova doći iz drugih, ne-američkih izvora, to mi i nije posve svejedno), ali bih volio kada bi intelektualci s izvjesnim ekonomskim pedigreom imali dovoljno savjesti (ne mora biti liberalna) da javnosti priopće kako će dodatne dugove netko morati i vraćati. „Kvaliteta medicinske skrbi koju (druge razvijene zemlje) pružaju (svojim građanima) je po svim raspoloživim mjerilima dobra kao i naša, ili bolja. A sve to uz izdatke niže po stanovniku no što mi izdvajamo za zdravstvenu zaštitu. Drugim riječima, zdravstvena je zaštita područje na kojem je ekonomski gledano moralno ujedno i jeftino“ (str. 198). To je vjerojatno točno. (Nemam argumente da to osporim, jer prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije Amerikanci troše gotovo dvostruko više od Kanade i Francuske, a pokazatelji su im lošiji. Ostavljam doduše izvjesnu količinu skepse prema načinu obračuna troškova u Sjedinjenim državama.) Ali Krugman nastavlja: „Suvremena medicinska njega dostupna je američkoj srednjoj klasi... samo zato što netko drugi podmiruje većinu njihovih računa ako i kad se ukaže potreba za skupom njegom“ (str. 199). Pa, kao da je to u državnoj zdravstvenoj organizaciji drukčije?
Nema komentara:
Objavi komentar