Kako bi izgledalo neoliberalno školstvo (da ga imamo)?

tekst za t-portal (cijeli)...

Mnogi komentatori studentskih prosvjeda često spominju bolonjski proces i neoliberalizam u istome dahu, kao da među njima postoji neka bitna povezanost. Osnovna ideja tih komentara jest tvrdnja da bolonjska reforma traži „pragmatizam“ studiranja koji odgovara tržištu, tj. „neoliberaloj“ državi.

Istodobno, premda se komentatorima sviđa paralela bolonjske i propale „Šuvarove“ srednjoškolske reforme, oni nikada iz nje ne izvlače zaključak kako „pragmatizam“ školskih reformi nije nužno neoliberalan: Šuvarova je reforma, primjerice, bila zamišljena kao „element jačanja i provedbe“ samoupravnog socijalizma. Krenemo li u još davniju prošlost, lako bismo dokazali kako se i transformacija školstva neposredno nakon drugog svjetskog rata, tijekom pedesetih godina, kada je vladao državni centralizam, također dogodila zbog pragmatizma „u ime naroda“. Trebalo je obrazovati mase koje će svoje znanje upotrijebiti za dobrobit socijalističkog razvoja, pa su se naglo osnivali „pragmatični“ studiji koji još i danas bitno opterećuju ideju razvoja „temeljnih znanosti“ na sveučilištu: prometni, tekstilno-tehnološki, kemijsko-tehnološki, strojarski, građevinarski, elektrotehnički i slični fakulteti. (Noviji pokušaji da se oblikuje „binarni sustav“ koji bi sa sveučilišta „izbacio“ pragmatične, tehnološke studije, neslavno su propali. Kako mi po staroj socijalističkoj tradiciji ne ukidamo disfunkcionalne institucije, sada, u eri „bolonje“, u Hrvatskoj imamo iste studije i na sveučilištima i na veleučilištima).

Ukratko, ideja o pragmatizaciji studiranja koja odgovara isključivo „neoliberalnoj“ državi, ideja o njihovim „imanentnim“ sličnostima, prilična je besmislica.

Druga pouka ovih usporedbi možda je sljedeća: it's economy stupid: bez obzira je li riječ o komunizmu ili kapitalizmu, o demokraciji ili samoupravljanju, postoje prihodi i rashodi: ako su rashodi veći od prihoda – imate problem, u osobnom životu i u državi.

Briselski i moskovski diktati

Na jednoj konferenciji o bolonjskoj reformi održanoj pred mjesec dana u Zagrebu kolega Žarko Puhovski svoje je izlaganje započeo sljedećim riječima: „Nekada smo slušali diktate iz Moskve, potom iz Beograda, jedno vrijeme iz Zagreba, a sada ih primamo iz Bruxellesa.“ Puhovski je potom usporedio prošli i sadašnji sustav studiranja i zaključio kako sadašnji sustav nije gotovo ništa drukčiji od običnog nastavka srednje „školice“. Njegova je usporedba moskovskih i briselskih diktata pala na „gluhe uši“, ali su kolege iz inozemstva, primjerice iz Austrije,ukazivali kako je kod njih bolonjsko-briselski „diktat“, za razliku od malo čvršćeg „bečkoga diktata“, na sveučilište uveo svojevrsno samoupravljanje.

Bez obzira uvodi li Bruxelles novi diktat ili samoupravljanje, je li on bolji ili lošiji od „bečkoga“ ili „moskovskog“, posve je jasno da nijedan od njih nije „neoliberalan“. Mnogo je bitnije sljedeće: Ako postoji neka osnovna ideja liberalizma i neoliberalizma, onda se ona upravo sastoji u odvratnosti prema diktatima, u zagovaranju sustava koji će odricati pravo bilo kojem centru moći da diktira uvjete. Kritičari bolonje i neoliberalizma slažu se s tvrdnjom da u neoliberalizmu država slabi: kako je onda moguće da takva „neoliberalna“ i slaba država uvodi diktate? Odgovor je: niti su europske države neoliberalne, niti je bolonja zamišljena kao „diktat“.

Osnovni problem redistributivne pravde

Osnovni problem redistributivne pravde (ocrtane u Rawlsovoj Teoriji pravde) jest što čak i kada se zagarantira "minimum" pravednosti preko njegova 2. načela - tj. pomoću redistribucije nejednakosti, tako da koristi najmanje privilegiranima), ljudi u društvu, pogotovo u Hrvatskoj (koja ima mehanizme redistribucije), nemaju intuiciju da je društvo pravedno, ili da je ostvarilo pravednost i pravdu. Hrvatski razmjerni nejednakosti među najboljima su u svijetu (mjereni preko Gini-koeficijenta, vidi link, i još jedan zorniji - kartografski), i tu smo u najboljem društvu, pa ipak su razmjeri nepovjerenja, razmjeri osjećaja "nepravde" kod nas među najvećim u svijetu. Kako to objasniti? Možda nešto ne funkcionira s idejom redistribucije pravde?